Abdulah Sidran (1944 – 2024)


Bio-Bibliographie

MORA <=> MORA
ŠETNJA SA STEVANOM <=> EIN SPAZIERGANG MIT STEVAN
Ne može se živjeti u Sarajevu <=> IN SARAJEVO KANN MAN NICHT LEBEN


natrag

MORA

Šta to radiš sine?

Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: šta to činiš, sinko?

O čemu, u snu, pjevaš, sine?

Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.

Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.

Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu, majko.


natrag

ŠETNJA SA STEVANOM

Da krenemo onda u konačnu ovu šetnju, brate
Stevane. Zar nismo već kazali sve – govoreć
jezikom u kom stanuje božansko, i miriše
lipa, slavenska sasvim, a pomalo ledna –
zar nismo već kazali sve, nije li već prozvana
bila svaka stvar, spomena vrijedna?


Da krenemo u izlišnu ovu šetnju, Stevane
brate. Još jednom nam valja obići grad, i
svesti, na koncu, račun: zbog čeg se traćilo
vrijeme, na što se trošila snaga, i čemu
mrčio papir? Nije zár: u ime strofe, i stiha,
i presvijetle pjesme?

Da krenemo u žalosnu ovu šetnju, Stevane moj.
Nek bljesne munja minulih godina! Način
ljudski u svemu, jesmo li našli? Vrlina i
znanje, jesu li uporedo rasli? Govor svekoliki
bijaše li nužna svjetiljka od riječi, svjetlost
na čelu – kako smo željeli da bude?

Da krenemo, brate, ponovo istim putem. Al
najprije: zaboraviti treba oholo ono lijepo
kazivanje, nipošto birati riječi, već pustit
s lanca pseto govora, nek laje i sikće, utrobom
izvrnutom. Nipošto reći: kao, jer neuporedive
su stvari i ništa ničemu nije nalik.

Istim ćemo krenuti putem, i ponovo iste
gledati stvari, ali iz drugoga sada ugla –
iz općeg ugla, i pod drugim svjetlom, pod
svjetlom apsolutnim. Iste ćemo one žene
gledat, kako nose svoja tijela, i nikad ne
znaju, nikad, šta uzimaju, dok nam se daju.
Nešto nam više grubosti treba, po koži lirike –
bič činjenice!

Jer hoću, anđele, da pokažem ti Noć. Mjesta
gdje skuplja se ološ, neopjevan još. (Pesnici, eno,
regulišu nišanske sprave, na mjesečinu naslonjeni,
u beskrajnom polju manevara izlišnih!) Da
pokažem, hoću, taj život, stvarniji od ovog
uz stihove (sa placebom, iz dana u dan), harmoniju
alkohola, noćne tetovaže, javna kupatila,
kuhinje narodne!

Posvuda, ljudi u poslu, ljudi na djelu, oporba,
pogodba, mudrost popuštanja, koristan vjetar,
iz trbuha i sa mora! Pa kome je, ikada, trebala
naša patnja anahrona! Tu, gdje nekada hapsana
je bila –trgovište, gužva: u ljeto – bostan,
zimus – kupus, između – zelen, paprika i peršun.
Cvate trgovina, zri retorika, u naglom usponu
igre na sreću!

Tamo je Pobjednik podigao Hram, od pobjeda
silnih da iskupi dušu. Tu možemo stati, tu čuti
možemo kako nam raste kosa, kako niču nokti, kako
truhnu zubi, kako sjajno radi prijemni aparat,
za posmrtnu obradu skupljajuć podatke! Avaj,
kud nestade moj leteći ćilim puberteta?

Ja sada vidim samo stvarnost: granice moga
tijela su i granice moga duha! Je li to kazna
za dvostruki moj ateizam? Neka i jeste, ali ja
za sobom ostavljam kost, ja ključnu za
sobom ostavljam kost, i po njoj biće
rekonstruisano biće ove nesreće!

Čitači budući naši tako će pronać zvučnu onu
tačku, kad most se ruši, kad sve se ruši, u
utrobu svoju, u suštinu. I onaj koji ovo piše,
u golo će da se pretvori stablo, u zimsko stablo
golo, koje raste iz betona, s lišćem od jauka,
s granama od krika!

Ulicom prolazi, eno, vojnička majka, Šuhra
Milosnica. Travnjaci, mirno! – Nas, međutim,
čekaju poslovi, javna djelatnost što ne trpi
odlaganja, književne večeri, humor i satira:
Kuda sa konjima? U sonet, u sonet, u kola
pod bič! Kuda sa ovcama? U sonet, u sonet,
u klaonicu pod nož! Kuda sa ljudima? U rime,
u drame, u rov i u grob!

Ovdje je truhnuo bidermajer, tamo krepavala
Evropa: tuga i leš prekriven zastavom:
liberte, egalite, fraternite, tj. mladost,
siromaštvo, dobro raspoloženje! Pogledaj tamo:
životna radost u propnju stenje, onamo, vidi: pognute
glave, crni jarboli, bandiera bianca, bandiera bianca!
Pa gdje nam je barka? Ovamo čamac! Dodaji
lavor! Priteži uže! Zaveži! – Zar nismo, već
davno, kazali sve, što trebalo je reći?

Duh Sidranov, eno, lebdi nad Miljackom!


natrag

Ne može se živjeti u Sarajevu

Ne može se živjeti u Sarajevu.
U Sarajevu kad živiš, previše vremena potrošiš.

Dok tamo, dok ovamo – prođe jutro.
Dok ovo, dok ono – ode dan.

Jeste, doduše, sve to – bude među ljudima.
I bude, uglavnom, lijepa priča. Al od priče se ne živi.
Dan je dan, posao je posao, a vrijeme je – kažu – novac.

Bilo-nebilo, da u to ne ulazimo, istina jest: teško je
živjeti u Sarajevu. Tri koraka napraviš – sedamdeset ljudi
golim okom vidiš. Da se sa svakim izgrliš, da se s ponekim
rukuješ, da samo dvojicu dobro pogledaš, trebalo bi
– tri života da imaš.

Zato – kako god okreneš – nije moguće
živjeti u Sarajevu. Od dobra – boli glava. Trebalo bi,
odmah, na visokom svjetskom nivou, napraviti
potpuno novo Sarajevo, u kom bi bilo moguće živjeti.

Kada ga, ako Bog dadne, naprave –
neka mu ista ostane geografija, neka ista ostane i ta
Miljacka, lijepa, a ni potok ni rijeka,
neka brda ostanu ista.

Neka pomru, ali neka se ne promijene –
svi ti ljudi što po Sarajevu žive.

Jer u njemu, nije moguće živjeti.
Život je kratak za Sarajevo.


natrag

Abdulah Sidran bio je jugoslavenski i bosanskohercegovacki pjesnik , pisac i scenarist iz Sarajeva. Početkom 80-ih godina 20. stoljeća napisao je scenarije za filmove "Sjećaš li se Dolly Bell?" i "Tata je na službenom putu" Emira Kusturice. Kasnije su se njih dvojica posvađali zbog različitih političkih mišljenja o ratu u Bosni. Nakon njegove smrti Emir Kusturica odao mu je počast kao izvanredan talent. Abdulah Sidran je također bio autor nekoliko tomova poezije. Godine 1994. dobio je nagradu za slobodu francuskog PEN centra. Njegova djela prevedena su na mnoge jezike.


natrag