| - | Godište? |
| - | 1969. |
| - | Visina? |
| - | 1,87 m. |
| - | Težina? |
| - | Oko 75 kg. |
| - | Zanimanje prije rata? |
| - | Student veterine. |
| - | Oženjen? |
| - | Nisam. |
| - | Da li vam je neko u bližoj familiji bolovao od neke duševne bolesti? |
| - | Nije. |
| - | Dužnost u vojsci? |
| - | Komandir voda. |
| - | Linijaš ili diverzant? |
| - | I jedno i drugo. |
| - | Ranjavan? |
| - | Da, jednom, TTP. |
| - | Na kojem ratištu? |
| - | Grmuško-srbljanski plato. |
| - | Jeste li ovisnik o narkoticima? |
| - | Ne, ali volim popiti. |
| - | Uzimate li tablete? |
| - | Ako nema alkohola. |
| - | Imate li košmare? |
| - | Ponekad. |
| - | Pušite li? |
| - | Pušim foru ko i svi drugi. |
| - | Opišite mi depresiju, vizualno. |
| - | Sivo. Bezoblično. Nabujala rijeka. Mutno nebo. Golo drveće. Svat bez kurca. Uglavnom, kad nema cuge. |
| - | Jeste li liječeni od alkoholizma? |
| - | Nisam, ovdje svi piju. |
| - | Kako mislite ovdje? |
| - | Mislim, u ratu, svi piju, šta bi drugo radili. |
| - | Uzimate li marihuanu? |
| - | Uzimam kad je ima. |
| - | Čega se najviše bojite? |
| - | Kokošiju, ptica, gade mi se kljunovi i kandže. Ona kožica preko ptičijih očiju. Bojim se svih pernatih stvorenja. Čak mi je i pile odvratno. Kad bi me koka zaganjala, umro bih od straha. |
| - | Sanjate li crve? |
| - | Ne sanjam. Sanjam kako koljem gojaznog čovjeka u bijeloj košulji. Režem mu podvaljak. Ubadam ga u stomak. Oko uboda stvara se tamnocrveni prsten. On je civil. Košulja mu u milisekundi postaje krvava ko na filmu. Onda bježim, oni me proganjaju u nekom klancu. Trčim niz potok. Brda su oko mene, i šuma. Grane škripe na vjetru. Psi laju. Znojim se. Ja sam iza njihovih linija. Moram proći kroz njihovu liniju. Plŕvi me strah, da me zabunom ne ubiju naši, dok prilazim našoj liniji. Njegova djeca su vrištala. Bjeli zidovi su bili poprskani krvlju ko u klaonici. Grizla me savjest. Bilo mi je žao čovjeka, a on je bio mrtav. Zidovi svježe okrečeni u bjelo, isprljani. |
| - | Koliko često ste sanjali ovaj san? |
| - | Tri ili četiri puta, ne sjećam se tačno. |
| - | Čitate li? |
| - | Da, čitam, rat je, dosada, svi čitaju. |
| - | Šta ste zadnje pročitali? |
| - | A sunce izlazi od Hemingwaya. |
| - | Šta vas se dojmilo u toj knjizi? |
| - | Likovi su bili stalno mrtvi pjani. |
| - | Jeste li ubili? |
| - | Ne znam. Pucao sam. To se dešava tako brzo. U magnovenju. Ništa se ne vidi. Možda sam nekog pogodio, nisam siguran... |
| - | Vjerujete li u Boga? |
| - | Ne, ali ako postoji, nisam dužan da mu se klanjam. |
| - | Ispričajte mi neki događaj koji vas se dojmio u ratu. |
| - | Ima ih puno. |
| - | Šta vam prvo padne na pamet. |
| - | Pa, jednom borcu je pala stodvadesetka na butinu. Granata se nije aktivirala. Ležao je sa moje lijeve strane. Mirso je bio izrazito nabijen. Tek se bio okupao. Pušio je cigaru. Na desnoj butini je držao pepeljaru od konzerve mesnog nareska. Čitao sam Sartreovu Mučninu. Džepno izdanje. Knjiga je mirisala na buđ. Bili smo u nekadašnjem diskontu, na čijoj su fasadi geleri nacrtali mjesečeve pejsaže. Preuredili smo ga u spavaonicu. Kuća je bila na tri sprata. Dvije montažne ploče i jedna betonska, plus krov. Moćna tvrđava. Duž zidova smo poredali, u obliku slova L, kauče i jogi dušeke iz obližnjih kuća. Lijevo od nas je bio veliki izlog, desno, nekih tridesetak metara iza diskonta, bila je rijeka. Sa vanjske strane izloga poredali smo Siporex cigle, da nas štite od gelera. Nisu nas mogli tući zisom, zbog konfiguracije terena. Minobacačima su mogli, granate bi završavale na krovu. Činilo nam se da smo sigurni. Noću smo stražarili pored Une. Danju su dnevni osmatrači nadzirali rijeku, da oni ne bi prešli. Ko bi forsirao rijeku usred dana? Noću je bilo opasno. I ujutro, kad je magla. Onda sam čuo eksploziju. Nije bila prejaka. Digo sam glavu sa knjige. Pogledo u plafon. Gore je bila rupa. U zraku sivkasta prašina. Mirso je vrišto. Granata od 120 mm mu je pala u konzervu od mesnog nareska, gdje je treso pepeo. Uzo sam granatu. Držim je u rukama. Teška je oko petnes kila. Spustio sam je na bjele keramičke pločice. Granati je otpo stabilizator. To su ona krilca. Konzerva je dobila oblik vrha granate, kao kalup. Njena krvava maska. Mahinalno sam strgo majicu sa sebe da mu podvežem ranu. Huka je našo komad letve, kojom smo stegli majicu preko rane da zaustavimo krvarenje. Obuko sam maskirnu jaknu. Granata mu je izvalila nogu iz kuka. Rana je bila ogromna. Iz nje je zjapila kost. Meso je bilo razježeno. Izgledalo je kao zdrobljena teleća šnicla. Mogu li zapaliti? |
| - | Samo naprijed. |
|
Povukao sam tri dima i cigara se prepolovila. |
|
| - | Šta se desilo poslije? |
| - | Huka i ja smo ga na nosilima odnijeli do pozadine. Pomagala su nam dvojica boraca, čijih se lica ne sjećam. Na nekim mjestima smo morali pretrčavati. Usput su padale granate. Gađali su nas osamdesetčetvorkom i PAM-om. Dum-dum mecima. Mirso je bio težak. Imo sam osjećaj ko da nosim nebesko tijelo, vruć meteor, u nosilima, a ne ljudsko. Dok smo ga nosili kroz jedno zavučeno naselje, gledali su nas civili, stojeći na kućnim pragovima. Vidio sam face žena uokvirene šamijama, kako se krive i izobličuju od straha. Nikad to prije nisam vidio, izuzev na freskama. |
| - | Je li ranjenik preživio? |
| - |
Jeste. Išao sam sa njim u kombiju do brigadne bolnice. Molio me da mu grijem
ruke. Bio je pokriven konjskim dekama iz humanitarne pomoći. Miris njegovog
znoja je imao u sebi nečeg mrtvačkog. Nepromočivo platno nosila bilo je
natopljeno krvlju. Trljao sam mu ruke, pokušavajući ga ugrijati. Bio je
hladan ko santa leda. Istovarili smo ga u brigadnoj bolnici. Poslije ga
nikad nisam vidio. Ušo sam u kafanu Šoferska noć. Unutra, sisata konobarica
je plesala na šanku. Njeno pirgavo lice probijao je znoj. Mirsina krv mi se
skorila na prsima i zavukla pod nokte. Sreo sam Šmeka za šankom. Pivo smo
armirali konjakom. U tri sekunde bili smo mortus pijani, ko zemlja-zrak. Sa
kraja šanka, izvjesni Stranjac, krim-inspektor, tako se predstavio, počeo mi
je hvaliti mudru politiku Fikreta Abdića. Sjetio sam se kako je Deba pogino
na Muratovom brdu. Prišo sam do njega, repetiro očevog tetejca i gurno mu
cijev u usta. Reko sam mu da puši pištolj. Bio je poslušan ko janje. Neki
civilni policajac mi je oteo pištolj iz ruke. Iz džepa jakne izvadio sam
ručnu bombu M-75, onu što ima tri hiljade olovnih kuglica. Mudo od đavola.
Izvuko sam osigurač. Ljudi su se odmakli od mene. Mrzio sam civilnu
policiju. U kafanu je ušla vojna policija. Prepozno sam Sudu, nekad smo bili
u istoj četi. Sudo me smirio. Vratio sam osigurač u bombu i dao je Sudi.
Obećo je da će mi je ujutro vratiti. Krim-inspektor je napustio teren,
zajedno sa policajcem koji mi je uzo pištolj. Nastavili smo piti sa
načelnikom opštine. Nakon svake ture pića koju bi zovno on bi uzvikno: Allah
je najveći! Kreno sam u civilnu policiju po pištolj. Magla je bila gusta ko
dim trave u plastičnoj flaši. Na vojničkom groblju Ometaljki bili su
zasijani drveni nišani, trunuli su zajedno u mraku, nišani i mrtvi. U
UN-ovom kontejneru, gdje je policija bila smještena, sreo sam onog
policajca. To su te pičke što izbjegavaju prvu liniju i kurče se u pozadini
pred civilima. Iz prve sam ga spuco šakom u glavu, posred rogova. Osto je na
nogama. Bio je duplo jači od mene. Udario me i pao sam na leđa. Da nije bilo
Himze, koji mu je bio nadređeni, taj idiot bi me razbio ko beba zvečku.
Himzo me uvjerio da će sve biti u redu oko pištolja. Ošo sam u komandu
brigade kod prijatelja, veziste koji je radio na telefonskoj centrali. Začas
sam zaspo na ofucanom krevetu, on je prespajao brojeve na centrali. Ujutro,
u ušima su mi šumili tuđi glasovi. Nisam mogo kontrolisati tok vlastitih
misli. Sluh mi se pojačo do maksimuma. Mislio sam da drugi ljudi mogu čuti
moje misli. Odlučio sam otići kod brigadnog doktora i tražiti uputnicu
neuropsihijatru. Tako je i bilo. Puna mi je glava mrtvih ljudi, prijatelja i poznanika. Često me hvatao osjećaj stida i krivice, prilikom susreta sa njihovim roditeljima i rođacima. Ponekad sam imo utisak kao da se opravdavam što sam živ. Kad pogine neko koga lično ne poznajete, onda vam je žao pro forme. Uostalom, nema se ni vremena za žaljenje. Dan na odmoru, u civilki, može biti izvrstan ako ima cigara i alkohola. |
| - | Šta ćete raditi ako preživite rat? |
| - | Ješću i piću do besvijesti. Trudiću se da
živim. Malo me strah mira. Teško mi je i zamisliti ostatak svijeta, u kojem
se ne ratuje. To mi djeluje skoro fantastično. Neuropsihijatar, ribljeg lica, našarao je recept i pružio mi ga preko stola. Reko mi je da prozovem sljedećeg pacijenta kad izađem. Otvorio sam vrata. U hodniku je bila masa ljudi, ko da se kafa i cigare dijele džabe. Svjetlost je žmirkala u sijalici. Hodnik je žestoko mirisao na lijekove i mokraću. Bolnički inferno. Pogledao sam u papir. Kontrola za dvadeset jedan dan i terapija tabletama čudnog naziva. Dvadeset jedan dan odmora! Ma kakav odmor, biće to čisto ubijanje, cugom i ostalim pomoćnim sredstvima. Život punim gasom. |
| - | Sljedeći - rekao sam sa osmijehom. I počeo se probijati kroz gomilu prema vanjskom svjetlu. |
EPILOG
Te večeri smo čamili dugu stoljetnu noć na stražarskom mjestu kod Mujine štale
vireći kroz prozor u glatku površinu Une. Od umora su nam se priviđali
neprijateljski čamci kako oštrim pramcima sijeku staloženu maticu vode. Stiks mi
je za dva sata ispričao svoje druženje sa neuropsihijatrom. Skoro svaki
iskusniji borac kojeg sam poznavao je barem jedanput bio na NPS-u. Bio je to
svojevrstan životni stil poput Bushida, kodeksa samuraja. Neke sirovije dijelove
sam namjerno uljepšao, tek da bolje zvuče, ne misleći time poremetiti
autentičnost njegove priče. Stiks, kojeg nikad nisam pitao za pravo ime, a
poslije mi bilo nezgodno, ranjavanjem u vrat izgubio je moć govora u jesen
1994., kada smo prvi put zauzeli Radić. Često bih mu otišao u posjetu došavši sa
linije. Jednom mi je prstima objasnio da mu pročitam ono što sam zapisao.
Izvadio sam crni notes, na kojem je bio logo Turističke zajednice Bos. Krupe, i
počeo usporeno čitati. Zaustavio me nakon pola teksta tražeći komad papira. Nije
to tako bilo, napisao je. Kako je zapravo bilo? gore ili bolje, dopišem na list.
Puno gadnije, napiše, i kažiprstom mi pokaže da nastavim sa čitanjem. Micao je
usnama i pokretao jezik isto kao da lično on sriče. Vitlao je rukama sa strašću
biblijskog proroka. Nije mi bilo jasno da li ja čitam njemu ili on meni. Kad bi
se uzbudio, iz grla su mu izlazili podzemni fonemi, rađajući glasove iz onog
vremena kad su riječi odražavale iskonsku prirodu stvari.
1 = TTP teža tjelesna povreda
2 = Protivavionski mitraljez kalibra 12,7 mm.
3 = Pištolj kalibra 7,62 mm, ruske proizvodnje.
 |
Rođen je 1970. u Bihaću (Bosna i Hercegovina), pjesnik,
književnik, kritičar i novinar. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-1995. Jedanput je teško ranjen. Srednju školu pohađao je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike objavljuje od 1998. godine. Djela su mu prevođena na francuski, mađarski, poljski, engleski, makedonski, slovenski, njemački i italijanski jezik i već nekoliko puta nagrađena. |